Pesnički udeo truda u tvorenju čuda Istinska poezija je u svim vremenima spasavala čoveka i svet od potpunog pada u banalnost i besmisao. Pesnik je nezamenjivi izvršilac tog obreda.
Njegovo je da ne odstupa, da pliva uzvodno i sa spokojnom vedrinom ispuni svoje prizvanje u kulturi i izdavaštvu je preko trideset godina. Kao urednik, priređivač i predgovornik potpisao je stotine knjiga, važne autore uveo u srpsku kulturu i jezik. Iznad svega pak Branislav Matić pleni svojim pesničkim delom.
Vaša knjiga „Ostrvo”, izašla nedavno u Srpskoj književnoj zadruzi, privukla je veliku pažnju i publike i kritike. Utisak je ipak da ovo vrijeme nije naklonjenoj pravoj, visokoj poeziji?
– Čudi li Vas to? Ovo vrijeme nije naklonjeno ni Hristu, ni Čovjeku, ni Dobroti, ni Ljepoti, ni Istini, ni Pravdi, ni Časti, ni Slobodi. Iz života modernih materijalističkih varvara programski se istiskuje sve sakralno, molitveno, svijetlo, uzvišeno, duboko, svako „božansko oglašenje u srcu čovjeka”. Ništa od toga „nema prođu na tržištu” ove imperije kiča i razvrata. Pa kako bi onda takvo vrijeme, toliko u znaku demonije novca i nihilizma, moglo da bude naklonjeno poeziji? I zar u takvoj datosti možemo odustati od ma čega pobrojanog, uprkos vulgarnim diktatima tržišta i ovog pećinskog liberalizma? Istinska poezija je u svim vremenima spasavala čovjeka i svijet od potpunog pada u banalnost i besmisao. Pjesnik je nezamjenjivi izvršilac tog obreda. Njegovo je da ne odstupa, da pliva uzvodno i sa spokojnom vedrinom ispuni svoje prizvanje.
Rodom ste iz Jadra, daljim porijeklom iz Stare Hercegovine i Primorja (od srednjovjekovnih Vojinovića). Otkud Ostrvo u naslovu pjesničke knjige?
– Ostrvo je drevni simbol, veliki i važan. Vrsta izdvojenosti iz graje svijeta, način otklona, oblik nepristajanja. Ostrvo je mjesto otšelništva i iskušenja, bogomislija i sozercanja, tihovanja. Sjetimo se Sarepte i Patmosa. Sjetimo se filma „Ostrvo” Pavela Lungina ili romana „Ostrvo” Meše Selimovića. Moje ostrvo je u srodničkim vezama sa svim tim ostrvima. Možda i ključni iskaz u mojoj knjizi glasi: „Ne ploviš ti ka ostrvima, nego postaješ ostrvo.” Razumije se, riječ je o duhovnim, ličnosnim i metageografskim dimenzijama stvari.
Radite odgovoran urednički posao u izdavaštvu i medijima. Uspijevate li, pritom, da izborite vrijeme za poeziju?
– Suviše sam iskusan da bih čekao. Otimam. Otimam vrijeme, otimam sebe iz razornih vrtloga svakodnevice, otimam one tajanstvene trenutke u kojima nam se dešava „milost uobličenja”. Marina Cvetajeva s pravom kaže da je u svakoj velikoj poeziji (i u svakom stvaralačkom činu) neophodan „udio truda i čuda”. U trudu ne štedim sebe, a čuda nastojim da zaslužim, da za njih ostanem otvoren, budan i čist. Drago mi je i čuveno načelo prerafaelitskog bratstva (XIX vijek): „Živeti za ljepotu, a ne od nje.” Tako nekako i ja: živim od urednikovanja, a za poeziju.
Ne taktizirate u izricanju svojih vrjednosnih (etičkih), političkih i ideoloških stavova. Izgleda da će stoga sa nekih neknjiževnih adresa opet stizati napadi na Vašu poeziju?
– Blago meni. Novica Tadić, veliki srpski pjesnik iz Pive i moj nekadašnji zemunski komšija, zapisao je: „Ponekad mi Gospod pomaže tako što pripusti žgadiju na me.” Potpisujem, blagodaran na pomoći.
U Crnoj Gori su se nedavno dogodile krupne promjene, ne samo političke, prvi put poslije trideset godina. Kako to izgleda sa Vašeg osmotrišta?
– Na Bogojavljenje prošle godine u časopisu koji uređujem objavio sam upečatljivu naslovnu stranu na kojoj je pisalo: „Crna Gora se javi!” Ovo što se dogodilo u Crnoj Gori pokazalo je da su čuda, dabome, moguća. Najbolji dokaz smo mi sami: čudo opstajanja. To naglo zbacivanje krivotvoriteljskih okova u Crnoj Gori, i to izranjanje istinskog obraza naroda, jeste pravo čudo. (A mislilo se da je đavolijada uspjela i da vjerodostojna Crna Gora više ne postoji.) Ali, sada se mora biti cjelomudren, i hrabar i oprezan, i vrlo odmeren i krajnje odlučan. Posao nije završen, zlo je i dalje tu, vreba. Razmjere krivotvoriteljstva su ogromne, brutalni etno-socijalni inženjering trajao je predugih 75 godina, od pasjih grobalja do svetih litija. Oštećenja su velika i po dubini i po širini. Neka od njih prerasla su u izopačenja, u patologiju. Postoje stvari gdje se mora sjeći, brzo i snažno. Ali, postoje i one gdje ne smije tako, nego se mora liječiti. Rez i proces se ne smiju pobrkati. Kultura, obrazovni sistem i mediji u tome imaju ulogu mnogo presudniju no što se inače misli. Niži duhovi grabe se za pendrek i digitron, a viši za pero i gudalo. Treba ih usmjeriti da skladno duvaju u istu tikvu.
M. Milosavljević
„Išli su putem, a put se i ispred i iza njih rađao”
Za kratko vrijeme, u ovoj teškoj 2020. godini, SPC je ostala bez dva velika arhijereja: mitropolita Amfilohija i patrijarha Irineja. Poznavali ste ih obojicu…
– Mnogo brže no što se očekuje shvatićemo, svi, ko je to zapravo bio među nama. Veličinu ovih duhovnika ne moramo mjeriti prazninom koja je nastala njihovim odlaskom, nego grandioznošću njihovog primjera i djela. Gospod nam nije dao samo preteško breme, nego je pred nas isturio i pastire kadre da takvo breme nose.
Dok su bili tu, mi, maleni i kratkovidi, premjeravali smo svog mitropolita i svog patrijarha aršinima svojih sopstvenih slabosti. Sagledavali ih kroz našu prizemnu političku i sitnosopstveničku optiku. A njih dvojica su pred našim očima, svaki na svoj način, neslično sličan, pobijedili đavola. Nadvladali dva opaka lica istog zla. Svjedočili su Hrista na način koji će nas držati uspravnim u stoljećima što dolaze. Kako reče pjesnik: „išli su putem, a put se i ispred i iza njih rađao.”
Izvor: Dan
